Immanuel Kant – Wikipedija Immanuel Kant Izvor: Wikipedija Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje Immanuel Kant Immanuel Kant Zapadna filozofija Filozofija 18. stoljeća Rođenje 22. travnja 1724. (Königsberg, Prusko Kraljevstvo) (danas Kalinjingrad, Rusija) Smrt 12. veljače 1804. (79 godina) (Königsberg, Prusko Kraljevstvo) Škola/tradicija Kantijanizam , Prosvjetiteljstvo Glavni interesi Epistemologija, Metafizika, Etika Poznate ideje Kategorički imperativ, Transcedentalni idealizam, Sintetički a priori, Nomen, Sapere aude Utjecaji Wolff, Tetens, Hutcheson, Empirik, Montaigne, Hume, Descartes, Malebranche, Leibniz, Spinoza, Locke, Berkley, Roisseau, Newton, Swedenborg Utjecao na Fichte, Schelling, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche, Pierce, Husserl, Heidegger, Wittgenstein, Sartre, Cassirer, Habermas, Rawls, Nozick, Popper, Kierkegaard, Jung, Searle, Foucault, Arendt Immanuel Kant (Königsberg, 22. travnja 1724. – Königsberg, 12. veljače 1804.), njemački filozof i geograf. Tvrdi da znanje stječemo i iskustvom i razumijevanjem.[1] Sadržaj 1 Životopis 2 Značaj 3 Kritika čistog uma 3.1 Transcendentalna estetika 3.2 Transcendentalna logika 4 Kritika praktičkog uma 5 Kantov nauk o religiji 6 Izvori 7 Vidi Životopis[uredi | uredi kôd] Rođen je kao četvrto od jedanaestoro djece. Svoj cijeli život proveo je u Königsbergu, tadašnjem glavnom gradu Istočne Pruske. Kant je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu i kasnije postao profesor filozofije. Danas Königsberg pripada Rusiji i preimenovan je u Kaliningrad, ali je svojedobno bio drugi najveći grad u Pruskom kraljevstvu. Kant je rođen u luteranskoj obitelji i pohađao je školu koju su vodili luteranci. Godine 1740. upisao se na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolffa. Kant je posebno bio zainteresiran za nove fizikalne teorije Isaaca Newtona. Nakon što je završio studij, Kant se nadao da će biti učitelj filozofije, ali to je bilo veoma teško. Dugo je vremena morao živjeti životom privatnog predavača. Jednom mu je prilikom ponuđeno mjesto profesora poezije na sveučilištu u Königsbergu, ali on je odbio. Kasnije, 1770., postao je profesor filozofije na tom sveučilištu. Mladi Kant je bio zainteresiran za fiziku, posebno fiziku zemlje i svemirskih tijela. Napisao je nekoliko radova o tome, ali je njegovo zanimanje za metafiziku raslo. Htio je proniknuti prirodu ljudskog iskustva: kako ljudi uopće mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje. Pod snažnim utjecajem Leibnizova i Wolffova filozofskog sistema, Kant je počeo sumnjati u temeljne odgovore prijašnjih filozofa. Prekretnicu u njegovu životu označio je škotski filozof David Hume. Hume je pokušao raščistiti što je to naše iskustvo i došao do teorije „skepticizma“, što znači da ne postoji ništa što bi jamčilo naše iskustvo. Kant je pročitao neka njegova djela i bio šokiran; teoriju koju je poznavao vidio je u potpuno novom svjetlu. Nakon toga je počeo tražiti novi, treći način, osim ona dva koja je Kant nazivao „skepticizam“ i „dogmatizam“. Kant je bio pod znatnim utjecajem još jednog mislioca, Jean-Jacquesa Rousseaua. Njegove misli o ljudskim bićima, posebno o moralu i ljudskoj slobodi, jako su se dojmile Kanta. Značaj[uredi | uredi kôd] Kant je imao velik utjecaj na romantičke i idealističke filozofe devetnaestog stoljeća, njegov je rad bio polazna točka za Hegela. Zajedno s Hegelom, Fichteom i Schellingom svrstan je među klasične njemačke idealiste, ali je on osobno još svrstan pod transcedentalni idealizam. Kantova se filozofija može podijeliti u dva dijela: predkritičko i kritičko razdoblje. U predkritičkom razdoblju Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku svemira iznio je u djelu „Opća povijest prirode i teorija neba“. U ovom djelu je Kant predvidio postojanje planeta Uran, koji je kasnije 1881. godine i otkriven. U kritičkom periodu on daje kritiku filozofije svojih prethodnika, te tako potpuno prelazi na idealizam. U tom je periodu napisao svoja najveća djela: Kritika čistog uma (Što mogu znati?), Kritika praktičkog uma (Što trebam činiti?) i Kritika snage suda (Čemu se mogu nadati?) i time dajući odgovor na pitanje: Što je čovjek? Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga Kritika čistog uma, objavljeno 1781. Svoj način razmišljanja Kant je nazivao kritikom, a ne filozofijom. Rekao je da je kritika priprema za uspostavu prave filozofije. Za tu uspostavu ljudi bi trebali znati što ljudski razum može i koja su mu ograničenja. U „Kritici čistog uma“ Kant je napravio „kopernikanski obrat“. Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima već da je obrnuto, predmeti spoznaje moraju se prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Kant je opisao nekoliko ograničenja ljudskoga razuma, za osjećanje i razmišljanje. Za osjećaj postoje dva ograničenja unutar naših osjetila: prostor i vrijeme. Ne postoje fizički predmeti, nego ograničenja našega uma kad god osjetimo nešto preko naših osjetila. Nužna je spoznaja po Kantu, dakle, moguća zato što ćemo mi uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu ovakve ili onakve. Ti oblici svijesti vrijede samo za naše iskustvo, a ne izvan njega. Ako um pokušava tražiti odgovor na pitanja izvan našeg iskustva, zapliće se u proturječja i ne može naći odgovor. Dakle, metafizika je po Kantu nemoguća. Takva pitanja koja prekoračuju granice iskustva su na primjer pitanja o svijetu (je li on beskonačan ili konačan), o duši (je li ona besmrtna ili smrtna), o Bogu (postoji li ili ne). Tu po Kantu nije moguće dokazati nijednu od suprostavljenih teza. Za dolaženje do spoznaje da Bog postoji trebalo bi nam načelo uzročnosti koje bi vrijedilo u svijetu, a ne samo u našem doživljaju svijeta, čega po Kantu nema. Razum posjeduje dvanaest kategorija - čistih racionalnih koncepcija, podijeljenih na četiri polja: kvantiteta, kvaliteta, odnos i modalitet. Ovdje se javljaju analitički i sintetički sudovi. Analitički su sudovi apriorni i ne proširuju znanje, dok ga sintetički sudovi proširuju. U umnoj spoznaji imamo apriorne ideje, i tu se želi prijeći granica iskustva. Ovdje se ne otkriva „stvar za sebe“ (Ding für sich). „Stvar za sebe“ ili bit stvari ili noumen je nemoguće spoznati. Nama se pokazuju samo Stvar za nas (Ding für uns) ili fenomen. Kant razlikuje um i razum. Um jest onaj koji uvijek želi više. Um definiramo kao moć načela, a razum kao moć pravila. Razum posjeduje 12 kategorija. Um ne može otkriti „stvar za sebe“. Kant je svoje etičko učenje iznio u djelu „Kritika praktičnog uma“ 1788. godine. U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega je to dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima za svrhu jedino ispunjenje dužnosti, odnosno poštivanje zakona. Moralno se djelovanje zasniva na samokontroli jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni zakon Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: „Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih“. Osim ove najopćenitije formulacije moralnog zakona, Kant navodi i sljedeće načelo: "Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!". Time Kant naglašava dužnost poštivanja posebnog dostojanstva čovjeka kao razumnog i slobodnog bića. Po Kantu, moralna dobrota nekog ljudskog čina ne slijedi iz objekta, tj. ništa nije dobro samo po sebi. Uostalom, on smatra da mi ni ne možemo znati kakve su zapravo stvari u sebi. Moralno dobro nekog čina zato po Kantu slijedi jedino iz dobre nakane. Sama nakana je pak, dobra jedino ako se radi iz dužnosti, tj. da bismo poštivali moralni zakon. Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, o njegovoj volji ovisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon preduvjet „praktičkog uma“. Kant je dao i svoje mišljenje o estetici, u svojoj knjizi "Kritika moći suđenja" koju je napisao 1790.godine. U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već se odnosi na nešto osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo. Kritika čistog uma[uredi | uredi kôd] Kantova "Kritika čistoga uma" još ni danas nije potpuno protumačena. Potrebno je postaviti pitanje što je Kant zapravo želio pišući to djelo. On je već u predgovoru i uvodu jasno istaknuo problematiku koju bismo mogli izraziti pitanjem: je li metafizika moguća? Ta je problematika osobito došla do izražaja u protivnosti racionalizma i empirizma, dogmatizma i skepticizma, u prihvaćanju i odbacivanju metafizike. "Kritika čistoga uma" se sastoji od predgovora prvom izdanju, predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalne teorije o elementima i transcendentalne teorije o metodi. Prvi dio, koji je opsegom najveći, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konačno, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transcendentalnu dijalektiku. Transcendentalna estetika[uredi | uredi kôd] U transcendentalnoj estetici Kant proučava osjetne principe a priori, dakle, osjetnu spoznajnu moć. Tu se on pita da li osjetna spoznaja sadrži apriorne predodžbe. Predodžbe, koje nam daje osjetnost, zovu se opažaji. Djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi je osjećaj ili empirički opažaj. Neodređeni predmet empiričkog opažaja zove se pojava. Pojavi odgovara materija, a forma sređuje raznolikost pojave. Transcendentalna logika[uredi | uredi kôd] Kao što je transcendentalna estetika izolirala i promatrala osjetnost, tako transcendentalna logika izolira razum i promatra samo onaj dio mišljenja koji svoje podrijetlo ima samo u razumu. Kantova transcendentalna logika razlikuje se od klasične opće ili formalne logike u tome što ne promatra samo forme mišljenja, nego apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to ne primjenu na neki pojedinačni predmet, nego na predmete općenito. Transcendentalna logika bavi se apriornom spoznajom ako je ona djelo razuma, a ne osjetnosti. Ona proučava apriorne pojmove i principe razuma kao nužne uvjete da se objekti, dani osjetnom intuicijom, mogu misliti. Kritika praktičkog uma[uredi | uredi kôd] Podrobniji članak o temi: Kritika praktičkog uma Kritika praktičkog uma, kaže Kant u predgovoru, nije kritika čistog praktičkog uma, nego naprosto praktičkog uma uopće, jer ona samo pokazuje da postoji praktički um i u tome kritizira njegovu praktičku sposobnost. U toj sposobnosti utvrđena je i transcendentna sloboda, koju je kritika čistog uma samo problematički postavila. Objektivna realnost slobode dokazuje se sad moralnim zakonom praktičkog uma. I Kritiku praktičkog uma Kant je podijelio na dva dijela: prvi donosi elementarni nauk čistoga praktičkog uma, a drugi metodologiju čistoga praktičkog uma. Elementarni nauk se opet dijeli na analitiku i dijalektiku čistoga praktičkog uma. Analitika donosi u tri poglavlja nauk o a) načelima, b) pojmu predmeta i c) pokretalima čistoga praktičkog uma. Kantov nauk o religiji[uredi | uredi kôd] Temeljne misli svoje filozofske nauke o religiji Kant razvija u djelu Religija unutar granica čistoga uma. On tu razlaže umsku vjeru u njezinu odnosu prema crkvenoj vjeri. U četiri dijela govori o: radikalnom zlu unutar ljudske naravi borbi dobrog i zlog principa za prevlast nad čovjekom pobjedi dobrog principa nad zlim i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji pravoj i lošoj službi pod vodstvom dobrog principa ili o religiji. Izvori[uredi | uredi kôd] ↑ "Faktopedija", ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.144 Vidi[uredi | uredi kôd] Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Immanuel Kant. Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Immanuel Kant v • r • u Klasicizam i prosvjetiteljstvo XVII. stoljeće  · XVIII. stoljeće Književnici Tituš Brezovački · Pierre Corneille · Denis Diderot  · Carlo Goldoni · Filip Grabovac · Baron d'Holbach · Andrija Kačić Miošić · Matija Petar Katančić · Gotthold Ephraim Lessing  · Molière · Alexander Pope · Jean Racine · Matija Antun Reljković · Jean-Jacques Rousseau · Markiz de Sade · Voltaire Skladatelji Carl Philipp Emanuel Bach · Johann Christian Bach · Wilhelm Friedemann Bach · Julije Bajamonti · Ludwig van Beethoven · Christoph Willibald Gluck · Joseph Haydn · Ivan Mane Jarnović · Leopold Mozart · Wolfgang Amadeus Mozart  · Antonio Salieri · Domenico Scarlatti · Luka Sorkočević · Jan Václav Stamic  · Franz Xaver Süssmayr Umjetnici Jacques-Louis David · Jean Auguste Dominique Ingres · Nicolas Poussin · Karl Friedrich Schinkel · Jacques-Germain Soufflot Filozofija Jean d'Alembert · Condorcet  · Denis Diderot · Adam Ferguson · Johann Gottfried Herder  · David Hume · Immanuel Kant · John Locke · Charles de Montesquieu · Jean-Jacques Rousseau · Voltaire Politika Benjamin Franklin · Fridrik II. Veliki  · Thomas Jefferson · Josip II. · Katarina II. Velika  · James Madison · Marija Terezija · Petar I. Veliki Kultura Deizam · Enciklopedija · Fiziokratizam · Liberalizam · Prosvijećeni apsolutizam << Barok · Romantizam >> Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Immanuel_Kant&oldid=5512264" Kategorije: Njemački filozofi Njemački geografi Europski filozofi 16.-19. stoljeća Klasični njemački idealizam Navigacijski izbornik Osobni alati Niste prijavljeni Razgovor Doprinosi Stvori račun Prijavi se Imenski prostori Stranica Razgovor Inačice Pogledi Čitaj Uredi Uredi kôd Vidi povijest Više Traži Orijentacija Glavna stranica Kafić Novosti Nedavne promjene Slučajna stranica Pomoć Donacije Pomagala Što vodi ovamo Povezane promjene Postavi datoteku Posebne stranice Trajna poveznica Podatci o stranici Citiraj ovu stranicu Stavka (Wikipodatci) Ispis/izvoz Stvori knjigu Preuzmi kao PDF Inačica za ispis Wikimedijini projekti Zajednički poslužitelj Wikicitat Drugi jezici Afrikaans Alemannisch አማርኛ Aragonés العربية الدارجة مصرى Asturianu Aymar aru Azərbaycanca تۆرکجه Башҡортса Žemaitėška Bikol Central Беларуская Беларуская (тарашкевіца)‎ Български भोजपुरी বাংলা Brezhoneg Bosanski Буряад Català Chavacano de Zamboanga Нохчийн Cebuano کوردی Čeština Чӑвашла Cymraeg Dansk Deutsch Zazaki Ελληνικά Emiliàn e rumagnòl English Esperanto Español Eesti Euskara Estremeñu فارسی Suomi Võro Føroyskt Français Arpetan Nordfriisk Frysk Gaeilge 贛語 Kriyòl gwiyannen Gàidhlig Galego ગુજરાતી עברית हिन्दी Fiji Hindi Magyar Հայերեն Interlingua Bahasa Indonesia Interlingue Ilokano Ido Íslenska Italiano 日本語 Patois Jawa ქართული Qaraqalpaqsha Taqbaylit Kabɩyɛ Қазақша ಕನ್ನಡ 한국어 Kurdî Кыргызча Latina Lëtzebuergesch Лезги Lingua Franca Nova Limburgs Ligure Ladin Lumbaart لۊری شومالی Lietuvių Latviešu मैथिली Malagasy Македонски മലയാളം Монгол मराठी Кырык мары Bahasa Melayu Malti Mirandés မြန်မာဘာသာ Эрзянь Nāhuatl Plattdüütsch नेपाली नेपाल भाषा Nederlands Norsk nynorsk Norsk bokmål Occitan Livvinkarjala ਪੰਜਾਬੀ Polski Piemontèis پنجابی پښتو Português Runa Simi Rumantsch Română Русский Русиньскый Kinyarwanda संस्कृतम् Саха тыла Sardu Sicilianu Scots Srpskohrvatski / српскохрватски Simple English Slovenčina Slovenščina Shqip Српски / srpski Sunda Svenska Kiswahili தமிழ் తెలుగు Тоҷикӣ ไทย Tagalog Tok Pisin Türkçe Татарча/tatarça Українська اردو Oʻzbekcha/ўзбекча Vepsän kel’ Tiếng Việt West-Vlams Volapük Winaray 吴语 მარგალური ייִדיש Yorùbá Zeêuws 中文 文言 Bân-lâm-gú 粵語 Uredi međuwikije Ova stranica posljednji je put uređivana 22. travnja 2020. u 13:43. Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti mogu se primjenjivati. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje. Zaštita privatnosti Impresum Odricanje od odgovornosti Prikaz za mobilne uređaje Razvojni programeri Statistika Izjava o kolačićima