Engleska književnost — Википедија Engleska književnost С Википедије, слободне енциклопедије Пређи на навигацију Пређи на претрагу Engleska književnost je pojam kojim su obuhvaćena sva književna dela nastala na engleskom jeziku na Britanskim ostrvima, uključujuči i Irsku, od 7. veka do savremenog doba. Književnost nastala na engleskom jeziku izvan Britanskih ostrva se zasebno proučavaju u sklopu američke, australijske, kanadske i novozelandske književnosti.[1] Engleski jezik se razvio tokom perioda od više od 1.400 godina.[2] Najranije forme engleskog, set anglofrizijskih dijalekata doneli su u Veliku Britaniju anglosaksonski naseljenici u petom vekuk, a nazivaju se staroengleski. Srednjeengleski je oformljen tokom jedanaestog veka Normanskim osvajanjem Engleske.[3] Rani moderni engleski je formiran u kasnom 15. veku sa uveođenjem štamparske mašine u London i Kralj Džejmsovom biblijom kao i velikom promenom samoglasnika.[4] Kroz uticaj Britanskog carstva, engleski jezik se raširio širom sveta počevši od 17. veka. Садржај 1 Istorija 1.1 Staroengleska književnost (do 1066) 1.2 Srednjoenglesko razdoblje (1066–1485) 1.3 Renesansa (1500–1660) 2 Reference 3 Literatura 4 Spoljašnje veze Istorija[уреди | уреди извор] Staroengleska književnost (do 1066)[уреди | уреди извор] Prva strana epske pesme Beovulf Staroengleska književnost, ili anglosaksonska književnost, obuhvata sačuvanu književnost napisanu na staroengleskom u Anglosaksonskoj Engleskoj, u periodu nakon naseljavanja Saksonaca i drugih germanskih plemena u Engleskoj (Juti i Angli) c. 450, nakon povlačenja Rimljana, i „okončava se ubrzo nakon Normanskog osvajanja” 1066. godine.[5] Ti radovi obuhvataju žanrove kao što je epska poezija, hagiografija, sermoni, prevodi Biblije, pravni radovi, hronike i zagonetke.[6] Sve zajedno sačuvano je oko 400 rukopisa iz tog perioda.[6] Iz najstarijeg doba anglosaske književnosti potiču narativna pesma „Vidsit” o legendarnim plemenima, dvorovima i kraljevstvima, elegijske pesme „Lutalac” (The Wanderer) i „Pomorac” (The Seafarer) o udaljenosti od doma, samoći i pogibiji na moru i druge. Epska pesma Beovulf je najstariji i najveći spomenik čitavog germanskog pesništva,[7] i najstariji junački ep nastao u zapadnoj Evropi nakon razdoblja klasične antike. Ima više od 3000 stihova. Autor je nepoznat. Nastao je verojatno oko 8. veka, a sačuvan u rukopisu iz 10. veka. Beovulf je nećak kralja Higelaca, junak iz plemena Gaeta s područja današnje južne Švedske. Dolazi u pomoć danskom kralju Hrotgaru čije kraljevstvo i podanike napada čudovište Grendel, a zatim i Grendelova majka. Beovulf ih oboje pobeđuje. Vraća se kući i postaje kraljem. Nakon duge srećne vladavine zmaj napada i njegovu zemlju te mu se Beovulf suprotstavlja s grupom mladih ratnika. U borbi gine, iako uspeva da nadvlada zmaja.[8] Ova su dela nastala na bitno drugačijoj verziji engleskoga od današnje pa su kao književno štivo dostupna uglavnom užem krugu stručnjaka koji ih proučava.[7] Dolaskom hršćanstva u poeziju na engleskom tlu ulaze biblijski motivi i legende („Egzod”, „Judit”, „San o krstu”, „Krst”). Javlja se nova škola koju predvode pesnici Kadmon i Sinevulf.[7] Kralj Alfred Veliki (kraj 9. veka) udara temelje engleskoj prozi svojom redakcijom „Anglosaske hronike”. S latinskog je preveo i dela Orozija („Istorija protiv pagana”), Boetija („O utehi filozofije”) i Bede („Crkvena istorija naroda Angla”"). Njegovi nastavljači u 11. veku su Alfrik i Vulfstan.[7] Među rukopisima iz staroengleskog (anglosaskog) razdoblja su propovedke i priče o životima svetaca, prevodi Biblije i crkvenih spisa, anglosaske hronike i istorijsko-narativni spisi, zakoni, oporuke i drugi pravni dokumenti, zapisi iz područja gramatike, medicine i geografije, te poezija. Srednjoenglesko razdoblje (1066–1485)[уреди | уреди извор] Nakon bitke kod Hastingsa (1066) Normani osvajaju Englesku s juga. Donose francuski jezik i kulturu. Počinje široki proces stapanja Normana i Anglosasa u budući engleski narod.[9] U iduća dva veka dva se jezika teže usuglasiti i integrisati. Javlja se dvojezičnost i različiti procesi konsolidacije. Na francuskom se u Engleskoj piše i čita od 12. do kasnog 14. veka, a istovremeno od 1204. normanski osvajači usvajaju engleski identitet i jezik. U engleski ulazi sve više francuskih reči. Takav se engleski profilira kao jezik na kojem se izdaju knjige i na kojem čitaju tadašnji učeni krugovi čitatelja. London se uspostavlja kao glavni grad. U formiranju londonskog dijalekta jači su uticaji sa severa (iz univerzitetskih gradova Oksforda i Kembridža, te s područja Midlandsa) nego s juga. Ranija dela su pobožnog tipa: „Ormulum”, „Handlyng Synne”, „Pravila za isposnice”.[10] Velški crkvenjak Džefri od Monmuta piše fiktivnu „Istoriju kraljeva Britanije” na latinskom jeziku (verovatno oko 1136). U njoj zaokružuje keltske legende o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola, temu koja je stalno prisutna u engleskoj književnosti. Te legende dalje obrađuju normanski pisac Vejko na francuskom jeziku („Geste des Bretons”), a na engleskome Lejamon, koji u epu „Brut” osim o Arturu peva i o drevnim britanskim kraljevima Cimbelinu i Liru, čiji lik će kasnije preuzeti Šekspir za svoju poznatu tragediju Kralj Lir. S pojavom Lejamona početkom 13. veka u engleskoj književnosti se postupno učvršćuje i koncept autora. „Brut” je prvi nacionalni spev na engleskom jeziku. Lejamon je preuzeo temu od Vejda i građu iz drugih izvora, te sastavio ep o postanku Britanije kroz dva veka između odlaska Rimljana i pojave prvih britanskih kultura.[11] U 13. veku nastaju prva crkvena prikazanja, ali i svetovna lirika („Pesma kukavice” i „Sova i slavuj”), satire, moralne propovedke i humoristične anegdote. Francuski uticaji očituju se kroz ulazak ljubavnih tema u književnost, što naročito potiče iz provansalske tradicije trubadura koji su pevali o udvaranju nedostižnoj, idealizovanoj dami. Počinju se slaviti „ženske” vrline strpljenja, čekanja, lepote i vernosti (što potiče od antičkog mitskog lika Penelope). Velik uticaj u formiranju kanona i načina obrade ljubavne tematike i žene je izvršio francuski „Le Roman de la Rose”. Autori srednjoengleskog razdoblja nisu nužno uvek pisali na engleskom. Francuski i latinski jezik i dalje su prisutni kao jezici na kojima se piše, i to francuski posebno na dvoru, a latinski u crkvenim redovima. Jači zamah u književnosti događa se više od sto godina nakon nastanka Lajamonovog Bruta. Sredinom 14. veka se javljaju prvi engleski autori u modernom smislu. Vilijam Langland (oko 1330–1400) u spevu „Pirs Orač” (Piers Plowman) ujedinjuje engleske tradicije s francuskim uticajima. U spevu prikazuje pokvarenost crkvenih i dvorskih krugova, i patnju siromaha. Iz ovog razdoblja potiče i jedna od najboljih obrada legendi o kralju Arturu, spev „Gavejn i zeleni vitez” (Sir Gawain and the Green Knight, oko 1370) anonimnog autora kojem se pripisuje i autorstvo lirske alegorije „Biserka” (Pearl). Ta su dela još uvek pisana u aliteracijskom stihu. Prvi koji se dosledno služi rimom umesto aliteracije je Džon Gover (oko 1330–1408). Svoje najpoznatije delo „Ispovest zaljubljenog” (Confessio Amantis), opsežnu zbirku priča u osmercima, je napisao na engleskom, a ostala dela na latinskom i francuskom.[11] Prvi pravi pesnik i jedan od najvećih u engleskoj književnosti je Džefri Čoser (oko 1342–1400). Pisao je gotovo isključivo na engleskom. Rođen je u imućnoj građanskoj porodici. Nije bio profesionalni književnik – taj se koncept pojavljuje na engleskom tlu nekoliko vekova kasnije. Radio je u javnoj službi (na dvoru) i poslom boravio u Kentu, Francuskoj, i dvaput u Italiji, gde se upoznao s delom Dantea, Petrarke i Bokača.[11] Prevodeći s francuskog, u englesko pesništvo unosi francusku metriku. Od Italijana, prvenstveno Bokača, preuzima jedanaesterac. Njegov spev „Troilo i Kresida”, pisan po uzoru na Bokačov „Filostrato”, je prvi i znameniti engleski roman u stihovima.[7] Glavno Čoserovo delo su Kenterberijske priče (The Canterbury Tales), zbirka novela u stihovima. Verojatno ju je počeo pisati oko 1387. Radnja je smeštena na londonsko područje Čoserovog doba.[11] Trinaestoro ljudi hodočasti iz Sautvarka u Kenterberiju te svako od njih u odlasku i povratku pripoveda po dve priče. Do kraja života Čoser je napisao manje od četvrtine planiranih priča u kojima je majstorski prikazao niz tema i motiva iz svih slojeva ondašnjeg društva. U 15. veku književnost u Engleskoj opada, ali se u Škotskoj pod uticajem Čosera javlja niz snažnih, originalnih pesnika (V. Danbar, škotski kralj Džejms I, R. Henrison i Gavin Daglas). U Engleskoj, oko 1470. godine Tomas Malori u prozi prepričava francuske i engleske legende o kralju Arturu. U to doba nastaje i većina narodnih balada.[7] Renesansa (1500–1660)[уреди | уреди извор] Period renesanse je obeležen otkićem novih kontinenata, velikim interesom za proučavanje antičkih klasika, i rađanjem nove nauke. Nakon što je Vilijam Kekston uveo štamparsku presu u Englesku 1476. godine, kolokvijalna književnost je cvetala.[12] Reformacija je inspirisala produkciju narodne liturgije što je dovelo do objavljivanja Knjige uobičajenih molitvi (1549), sa trajnim uticajem na književni jezik. Engleska renesansa je bila kulturni i umetnički pokret u Engleskoj od kasnog 15. do 17. veka. Ona je povezana s paneuropskim renesansom za koju se obično smatra da jze započela u Italiji u kasnom 14. veku. Poput većeg dela severne Evrope, u Engleskoj se malo toga događalo do jednog veka kasnije. Renesansni stil i ideje su veoma sporim tempom penetrirale Englesku, i elizabetansko doba iz druge polovine 16. veka se obično smatra najvišim stupnjem engleske renesanse.[13] Italijanski uticaj se isto takom može naći u poeziji Tomasa Vajata (1503–1542), jednog od najranijih engleskih renesansnih pesnika. On je odgovoran za mnoge izume u engleskoj poeziji, i zajedno sa Henrijem Hauardom (1516/1517–1547) uveo je sonet iz Italije u Englesku u ranom 16. veku.[14][15][16] Reference[уреди | уреди извор] ^ John Mullan, Michael Cordner i dr., English literature, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica Inc., 27. 12. 2017. (pristupljeno 2. 1. 2018.) ^ „How the English Language has evolved through history”. childrensuniversity.manchester.ac.uk/. Manchester University.  ^ Crystal 2003b, стр. 30. ^ „How English evolved into a global language”. BBC News. BBC. 20. 12. 2010. Приступљено 9. 8. 2015.  ^ Drabble 1996, стр. 323. ↑ 6,0 6,1 Angus Cameron (1983). "Anglo-Saxon literature" in Dictionary of the Middle Ages, vol. 1, pp. 274–88. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Englezi (pristupljeno 2. januara 2018.) ^ Knjige: Beowulf, preveo Mate Maras, artesor.hr (pristupljeno 2. siječnja 2018.) ^ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Normani (pristupljeno 2. siječnja 2018.) ^ Ousby, Ian (1996) [1988]. The Cambridge Guide to Literature in English. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 598—599. ISBN 978-0-521-44086-8. Приступљено 9. 6. 2014.  ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Ronald Carter, John McRae, The Routledge History of Liretaure in English (Britain and Ireland), Routledge: London; New York, 2001. ^ The Oxford Companion to English Literature (1996), p. 182. ^ A Companion to English Renaissance Literature and Culture, ed. Michael Hattaway (2000) ^ Tillyard 1929. ^ Burrow 2004. ^ Ward et al., 3. Literatura[уреди | уреди извор] Davies, Marion Wynne, ур. (1990), The Bloomsbury Guide to English Literature, New York: Prentice Hall . Drabble, Margaret, ур. (1996), The Oxford Companion to English Literature, Oxford: Oxford University Press . Fulk, RD; Cain, Christopher M (2003), A History of Old English Literature, Malden: Blackwell . Kiernan, Kevin (1996), Beowulf and the Beowulf Manuscript, Ann Arbor, MI: University of Michigan, ISBN 978-0-472-08412-8 . Orchard, Andy (2003), A Critical Companion to Beowulf, Cambridge: DS Brewer . Robinson, Fred C (2001), The Cambridge Companion to Old English Literature, Cambridge: Cambridge University Press, стр. 143 . Tolkien, John Ronald Reuel (1958), Beowulf: The Monsters and the Critics, London: Oxford University Press . Ward, AW; Waller, AR; Trent, WP; Erskine, J; Sherman, SP; Van Doren, C, ур. (1907), History of English and American literature, New York: GP Putnam’s Sons University Press . Gibbs, Antony (1971). „Mannyng of Brunne, Robert”. Ур.: Daiches, David. The Penguin Companion to Literature. Volume 1: Britain and the Commonwealth. Harmondsworth: Penguin. ISBN 978-0-14-051034-8.  Pearsall, Derek (1977). Old English and Middle English Poetry. The Routledge History of English Poetry, Vol. 1. London: Routledge & Kegan Paul. ISBN 978-0-7100-8396-8.  Shepherd, G. T. (1970). „Early Middle English Literature”. Ур.: Bolton, W. F. The Middle Ages. The Sphere History of Literature in the English Language, Vol. 1. London: Sphere.  Sisam, Kenneth, ур. (1964) [1921]. Fourteenth Century Verse & Prose. Oxford: Clarendon Press.  Sullens, Idelle, ур. (1983). Robert Mannyng: Handlyng Synne. Binghamton: Medieval and Renaissance Texts & Studies.  Wilkinson, B. (2013) [1969]. The Later Middle Ages in England, 1216–1485. London: Longman. ISBN 9780582480322.  Spoljašnje veze[уреди | уреди извор] Engleska književnost na Vikimedijinoj ostavi. Библиотечки ресурси о English literature Ресурси у Вашој библиотеци The English Literary Canon British literature – Books tagged British literature LibraryThing Discovering Literature: Shakespeare at the British Library Discovering Literature: Romantics and Victorians at the British Library Discovering Literature: 20th century at the British Library Luminarium: Anthology of Middle English Literature (1350–1485) Luminarium: 16th Century Renaissance English Literature (1485–1603) Luminarium: Seventeenth Century English Literature (1603–1660) Luminarium: Eighteenth Century English Literature (1660–1785) Eighteenth-Century Poetry Archive (ECPA) A Bibliography of Literary Theory, Criticism and Philology Ed. José Ángel García Landa, (University of Zaragoza, Spain) Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Engleska_književnost&oldid=21798682” Категорије: Енглеска књижевност Британска књижевност Енглески језик Књижевност по језику Сакривена категорија: Категорија на Остави са локалним линком истим као на Википодацима Мени за навигацију Личне алатке Нисте пријављени Разговор Доприноси Отвори налог Пријави ме Именски простори Чланак Разговор Ћир./lat. Ћир./lat. Ћирилица Latinica Погледи Читај Уреди Уреди извор Историја Више Претрага Навигација Главна страна Садржај Радионица Скорашње измене Случајна страница Интеракција Помоћ Трг Актуелности Контакт Донације Алатке Шта води овамо Сродне измене Отпреми датотеку Посебне странице Трајна веза Подаци о страници Цитирај страницу Ставка на Википодацима Штампање/извоз Преузми (PDF) Одштампај На другим пројектима Викиостава Други језици العربية Asturianu Azərbaycanca تۆرکجه Bahasa Indonesia Bahasa Melayu Български भोजपुरी বাংলা Bosanski Català Čeština Dansk Deutsch Eesti Ελληνικά English Español Esperanto Euskara فارسی Français Frysk Galego ગુજરાતી עברית हिन्दी Hrvatski Հայերեն Italiano 日本語 Қазақша ಕನ್ನಡ 한국어 Latina Lietuvių Lingua Franca Nova Magyar Македонски မြန်မာဘာသာ Nederlands Norsk bokmål Norsk nynorsk ਪੰਜਾਬੀ پنجابی Polski Português Română Русский سنڌي සිංහල Simple English Slovenčina Srpskohrvatski / српскохрватски Suomi Svenska தமிழ் Tagalog Татарча/tatarça Tiếng Việt Türkçe Українська اردو Winaray 吴语 中文 粵語 Уреди везе Ова страница је последњи пут уређена на датум 11. април 2019. у 22:45 ч. Текст је доступан под лиценцом Creative Commons Ауторство—Делити под истим условима; могући су и додатни услови. Погледајте услове коришћења за детаље. Политика приватности О Википедији Одрицање одговорности Мобилни приказ За програмере Статистика Изјава о колачићима